Treba li ostati u „pregovorima”?

Državne se službe razgrađuju i „ziđu” nove. Carina otpušta zbog EU, a zapošljava zbog Mrsićeve „reforme” Državnog inspektorata. Carinici postaju pravosudni policajci, a zatvorski čuvari mole da ih pošalju u mirovinu. Novi kolege, ni krivi ni dužni, u novoj sredini nisu prihvaćeni, a rezultat je da je službenik službeniku postao vuk. Osmišljava se „humano preseljenje” službenika i namještenika u privatni sektor.  Svi zajedno će postati radnici, da bi mogli završiti na ulici. Sve im je to omogućila Vlada, koja im nudi da o vlastitoj sudbini odlučuju u „pregovorima” socijalnih partnera.
A oni izgledaju otprilike ovako. Vlada ne predvidi sredstva za materijalna prava u Državnom proračunu pa pozove sindikate da se o tome „dogovore”. Oni pristanu da im se ne isplati nešto što im se nije ni namjeravalo isplatiti u zamjenu za nešto što se ne namjerava poštovati. Npr. očuvanje plaća i radnih mjesta. Onda Vlada smanji plaće i donese smjernice o „outsourcingu” tisuća zaposlenih, a kad započneš razgovore o „outsourcingu” čistačica, saznaš da će jednako završiti i računovođe, ali je za njih izmišljen eufemizam „objedinjavanje poslovnih procesa”. Pregovaraš o stimuliranju odlaska žena koje imaju uvjete za starosnu mirovinu po prijelaznim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, a Vlada već radi na Zakonu o prestanku službe kojim se njihov odlazak u mirovinu „stimulira” silom zakona.
Piše se novi zakon o plaćama kojim se ruši Zakon o državnim službenicima čiji je on provedbeni propis i uvode platni razredi u kojima će zaposleni „tapkati” u mjestu. Napušta se sustav ocjenjivanja i uvodi „diskrecijsko” nagrađivanje “dobrih” radnika, a načelo „jednake plaće za jednaki rad” garantira smanjenjem plaća većine zaposlenih. Radi prevelikog broja umirovljenika i premalog broja zaposlenih diže se dobna granica za odlazak u mirovinu, ali i smišljaju „šeme” za umirovljenje 20.000 službenika, s naglaskom na one ženskog spola, kojima se tako priječi pravo rada do 65 godine.
Broj nezaposlenih se kani „smanjiti” povećanjem broja zaposlenih na „malim poslovima”. Radiš malo, zaradiš malo, živiš (po)malo, ne buniš se (ni)malo, jer bi ti se moglo desiti da uopće ne radiš…
Sindikati u svemu tome sudjeluju po onoj „bolje je biti za stolom nego na stolu”, nadajući se kako će barem ublažiti rješenja. Članovi sindikata i radnici ljuti su na sindikate jer ih ne mogu zaštititi, a prisilni (ne)radnici (oni koji čine rezervnu armiju rada) čekaju priliku da rade za manje od onoga što danas imaju oni koji još uvijek rade.
Treba li u tome sudjelovati i o takvoj budućnosti „pregovarati”? Ako ne, što nam je činiti?
Izvor: sdlsn.hr

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *